STOP nasilju i zlostavljanju djece! Jer nas se tiče!

Zato sto sam i sam bio žrtva nasilja u osnovnoj školi slično kao mali Mahir. Nisam želio da budem drugačiji ali sam bio mada to nije bio moj licni izbor. Sredina u kojoj sam odrastao nažalost jos uvjek ni danas nemoze da shvati da biti drugačiji, gay, debeo, velikog nosa, mršav, rastavljenih zuba, pjegav imati bubuljice po licu nije izbor i zbog toga niko nema pravo da se iživljava na tebi i demonstrira snagu . Demonstriranje sile u grupi je najčešći oblik iživljavanja nad nedužnim žrtvama sto predstavlja kukavičluk , aroganciju , neupućenost , naivnost pa i razmaženost prvenstveno od strane roditelja , društva i organa vlasti. Nažalost država i naši političari su bili i ostat će nesposobni i nezainteresirani da bilo sto promjene u zakonu i u praksi sve dok jednog dana njihova vlastita djeca ne padnu u ruke i nepostanu žrtve tih istih huligana koji slobodno i nekažnjeno hodaju Sarajevom i čitavom BIH. Ja sam bio prisiljen da napustim Sarajevo grad u kojem sam rodjen i u kojemu sam trebao da provedem bezbrižno djetinjstvo kao i većina mojih vršnjaka. Nažalost djetinjstvo daleko od toga da je bilo bezbrižno a traume koje sam tada doživio i preživio od svojih vršnjaka nosim i dan danas sa sobom bez obzira koliko sam daleko od Sarajeva. Nisam bio usamljen slučaj bilo ih je jos... Ponekad se i dan danas pitam da li bi bolje bilo da sam postupio na isti način kao i mali Mahir i jednom za svagda prekinuo svu tu nanjetu bol i poniženja koja sam trpio iz straha sve da neko ne bih jednoga dana otkrio mojim roditeljima ono sto bi im nanijelo možda i veću bol od one koju sam ja krio i nosio u sebi godinama. Jedino sto sam želio je da budem voljen kao drugi a ne odbačen i kažnjavan zato sto sam drugačiji i to ne po vlastitom izboru. Kada bih se ponovo rodio i mogao da biram ne bih izabrao da budem drugačiji. Zašto ? Jer bi mi djetinjstvo bilo mnogo bezbrižnije i život jednostavniji posebno na Balkanu. Nedopustite da vaša djeca budu prinudjena da napuste dom i svoje najbliže iz straha i nesigurnosti za vlastiti život. Pričajte sa njima, stavite im jasno do znanja da nema ama bas nista o čemu nemozete da porazgovarate i da ste im upravo vi najveći prijatelj koji im sigurno nikada nece okrenuti ledja. Pružite im podršku, sigurnost i ulijte nadu da bi spriječili ono najgore. Nemojte čekati ni na skolu niti izvrsne organe vlasti jer bi moglo biti kasno.